Paške mudrosnice:
Bolje biti prvi među najlošijima nego zadnji među najboljima! 
P.S. Ususret lokalnim izborima 2025.
TAKVI SMO A ZAC?
TAKVI SMO A ZAC?
Postoje mjesta gdje vrijeme ne teče, nego stoji. Ne zato što je priroda ondje posebno lijepa, ni zato što je ljudima lako, nego zato što se kolektivna svijest naučila živjeti u kružnom vremenu, gdje se prošlost ne analizira, sadašnjost ne preispituje, a budućnost ne traži.
U takvim zajednicama, tolerira se sve što ne izaziva potres. Tolerira se neefikasnost, nepotizam, korupcija, kriminal pa i tiha nepravda. Tolerira se i siromaštvo kako materijalno tako i duhovno, ako je podnošljivo i obučeno u “nošnju” tradicije. Jer siromaštvo koje traje dovoljno dugo prestane biti "problem" i postaje "naš način života".
Pitanje koje se rijetko postavlja… zašto ljudi ostaju u uvjetima koji očito ne vode naprijed?
Nije stvar samo u navici. Navika je površina. Ispod nje su slojevi prošlih vremena,
psihološke i društvene logike. Ljudi biraju stabilnost, čak i kad je neprosperitetna, jer im nudi predvidivost. Strah od promjene nije slabost, i tu se u mentalnim sklopovima javlja zaštitni mehanizam zajednice koja su preživljava ne mijenjajući se.
U selu koje živi od soli i sira, ništa se nije promijenilo stotinama godina. Sol se skuplja kao i nekad u tišini, pod suncem. Ovce se muzu, sir se suši na buri. Uvjeti su isti, tržište je drugačije. Ali ne postoji unutarnji impuls da se stvari sagledaju izvan tradicije. Jer to bi značilo priznati da nešto nije u redu. A to je teško. Bolno. Gotovo izdaja!
U takvim sredinama, tolerancija prema stagnaciji nije nepažnja. To je izbor. Kolektivni konsenzus da se sačuva ono što se poznaje, pa i pod cijenu vlastitog nazadovanja. Čak i ako mladi odlaze, čak i ako škole zjape prazne, ako ljeti turisti traže nešto "autentično", a nitko ne zna što bi im to značilo, svejedno se nastavlja po starom.
Ispod svega, često su u pitanju ekonomske strukture. Ako zajednica nikad nije razvila gospodarstvo koje podrazumijeva konkurenciju, inovaciju ili potrebu za stručnim znanjem tada ni svijest o promjeni ne postoji. Ljudi ne razmišljaju o "napretku", jer nikad nisu bili u poziciji ni potrebi da ga traže. Kad ti je sve što znaš način kako se ovce muzu ili kako se more suši tada drugačiji svjetonazor djeluje gotovo kao izdaja.
Tolerira se, dakle, ono što šteti, jer se ne prepoznaje kao štetno. Ili se prepoznaje, ali je prevelik društveni trošak reći to naglas. Jer kad jedan progovori, drugi će ga gledati kao čudaka. I radije će se smijati nego slušati. Hrabrost je neizvjesna, šutnja je mnogo sigurnija.
Tek rijetki pojedinci, uglavnom oni koji su otišli pa se vratili, ponekad otvore pukotinu u tom naizgled miru sa mirisom truleži.
Pitaju: A zac? Može li se drugačije?
I tada se cijela ustajala lokva zajednice uzburka. Ne zbog tog pitanja, nego zbog mogućnosti da je odgovor:
Da, može!
Ali to bi značilo kraj jedne iluzije, dugog sna u prividu stabilnosti. A “snovi” se teško napuštaju, čak i kad su “noćna mora”.
Postoje mjesta gdje vrijeme ne teče, nego stoji. Ne zato što je priroda ondje posebno lijepa, ni zato što je ljudima lako, nego zato što se kolektivna svijest naučila živjeti u kružnom vremenu, gdje se prošlost ne analizira, sadašnjost ne preispituje, a budućnost ne traži.
U takvim zajednicama, tolerira se sve što ne izaziva potres. Tolerira se neefikasnost, nepotizam, korupcija, kriminal pa i tiha nepravda. Tolerira se i siromaštvo kako materijalno tako i duhovno, ako je podnošljivo i obučeno u “nošnju” tradicije. Jer siromaštvo koje traje dovoljno dugo prestane biti "problem" i postaje "naš način života".
Pitanje koje se rijetko postavlja… zašto ljudi ostaju u uvjetima koji očito ne vode naprijed?
Nije stvar samo u navici. Navika je površina. Ispod nje su slojevi prošlih vremena,
psihološke i društvene logike. Ljudi biraju stabilnost, čak i kad je neprosperitetna, jer im nudi predvidivost. Strah od promjene nije slabost, i tu se u mentalnim sklopovima javlja zaštitni mehanizam zajednice koja su preživljava ne mijenjajući se.
U selu koje živi od soli i sira, ništa se nije promijenilo stotinama godina. Sol se skuplja kao i nekad u tišini, pod suncem. Ovce se muzu, sir se suši na buri. Uvjeti su isti, tržište je drugačije. Ali ne postoji unutarnji impuls da se stvari sagledaju izvan tradicije. Jer to bi značilo priznati da nešto nije u redu. A to je teško. Bolno. Gotovo izdaja!
U takvim sredinama, tolerancija prema stagnaciji nije nepažnja. To je izbor. Kolektivni konsenzus da se sačuva ono što se poznaje, pa i pod cijenu vlastitog nazadovanja. Čak i ako mladi odlaze, čak i ako škole zjape prazne, ako ljeti turisti traže nešto "autentično", a nitko ne zna što bi im to značilo, svejedno se nastavlja po starom.
Ispod svega, često su u pitanju ekonomske strukture. Ako zajednica nikad nije razvila gospodarstvo koje podrazumijeva konkurenciju, inovaciju ili potrebu za stručnim znanjem tada ni svijest o promjeni ne postoji. Ljudi ne razmišljaju o "napretku", jer nikad nisu bili u poziciji ni potrebi da ga traže. Kad ti je sve što znaš način kako se ovce muzu ili kako se more suši tada drugačiji svjetonazor djeluje gotovo kao izdaja.
Tolerira se, dakle, ono što šteti, jer se ne prepoznaje kao štetno. Ili se prepoznaje, ali je prevelik društveni trošak reći to naglas. Jer kad jedan progovori, drugi će ga gledati kao čudaka. I radije će se smijati nego slušati. Hrabrost je neizvjesna, šutnja je mnogo sigurnija.
Tek rijetki pojedinci, uglavnom oni koji su otišli pa se vratili, ponekad otvore pukotinu u tom naizgled miru sa mirisom truleži.
Pitaju: A zac? Može li se drugačije?
I tada se cijela ustajala lokva zajednice uzburka. Ne zbog tog pitanja, nego zbog mogućnosti da je odgovor:
Da, može!
Ali to bi značilo kraj jedne iluzije, dugog sna u prividu stabilnosti. A “snovi” se teško napuštaju, čak i kad su “noćna mora”.
Pišem knjigu radnog naslova "Pred zidom"... ili možda bolje rečeno, ona piše mene. To nije običan posao, to je Sizifov zadatak, ali još zamršeniji, Sizifov kamen bio je okrugao, predvidljiv u svojoj sudbini. Moj je poligonalni megalit s oštrim rubovima, svaki put drugačije težine, uvijek spreman da se zaglavi, prevrne ili otkotrlja u pogrešnom smjeru. Podsjeća me na stanje moje trenutne frekvencije...
I mi kamen za trku imamo...
.jpg)
U pripremi za tisak...
Deveti krug pakla
Jeste li znali da Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji, točnije u Paklu (Inferno), spominje današnje dijelove Hrvatske koji su bili pod Mletačkom vlašću, simbolom Svetog Marka pod čijom je bio i Pag.
Danteov Pakao sastoji se od devet krugova, a svaki je namijenjen određenoj vrsti grijeha. Grijesi su hijerarhijski raspoređeni. Što je grijeh teži, to je duša smještena dublje u Paklu i kazna je okrutnija. Pakao se može zamisliti kao veliki lijevak koji vodi prema Luciferu u središtu Zemlje.
Danas na cistu sridu spaljujemo Marka. Marko nije bio obična slamnata lutka, već metafora svih prevaranata, izdajnica i političkih marioneta koje su se decenijama grijale na paškom suncu, prodajući komad po komad otoka i njegovu budućnost za šaku Judinih škuda. Njegov pepeo trebao je zatvoriti deveti krug pakla, ali umjesto toga samo ga je razbuktalo još jače.
Još od vremena kada su Mlečani ovdje vladali, Pažani su naučili kako preživjeti uz malo poslušnosti, malo trgovine, malo prevare i puno smiješka za one na višem položaju. Karneval je bio njihov način da kažu sve što misle, a da ih vlast ne bi objesila na trgu (pijaci). Maskirani su mogli šaptati istinu. Danas je drugačije, istinu nitko ni ne želi čuti.
Dok su se ljudi okupljali na trgu, tračaju o svemu i svačemu. Tko je kome namjestio posao, tko je dobio poticaje za maslinik koji nikad nije vidio maslinu. Rijetki su promišljali…
"A zašto njega palimo?"
Tišina je vladala, nitko nije odgovorio.
Dante je u Infernu deveti krug pakla rezervirao za izdajnike , one koji su prodali svoju čast, domovinu i prijatelje. Ovdje, na Pagu, taj krug nije bio zaleđeno jezero Cocytus već ustajala paška kaljuža - beskonačna spirala korupcije i malih interesa, začinjena solju i licemjerjem.
U prvom dijelu kruga bili su izdajnici naroda. U drugom su sjedili izdajnici pravde, oni koji su gradili bez dozvole i štitili svoje ljude dok su obični smrtnici čekali u redovima za birokratski pakao. Treći sloj pripadao je izdajnicima prijatelja, onima koji su se prodali za poziciju u vijeću.
A u središtu svega, kao sarkastična perverzija Danteova Lucifera, stajao je Marko ali ne više lutka, nego simbol svega što nije ispaštalo svoje grijehe, nego ih je samo prenijelo dalje. Jer su mu pažani napisali oporuku a ne osudu!
Kada su baklje dotakle Marka, plamen je buknuo, a narod je šutke odobravao, ali ne iz katarze, već iz navike. "Eto, riješili smo probleme!", rekli su. "Sad počinjemo iznova!"
Ali deveti krug se nije zatvorio!
Jer pravi krivci nisu bili "spaljeni". Oni su sjedili u zadnjim redovima, s maskama na licima i smiješkom na usnama i rozima u tašku i već planiraju tko će biti idući Marko.
I tako, dok su se posljednje iskrice raspršile u noći, ostao je samo Pažanin s maskom u ruci i sarkastičnim osmijehom.
"Iduće godine možda zapalimo i istinu," promrmljao je netko, ali znao je da se to nikada neće dogoditi.
Jer na Pagu, karneval nikada ne prestaje.
[Sliku generirao AI]